уторак, 26. јун 2012.

Zoran Mišković ČARNOJEVIĆEV KRST


                                           
 Zoran Mišković ČARNOJEVIĆEV KRST 
(1690. po predanju – 16.februara 1915. (rastavljen);1920.-1961.(nova lokacija);1961. (vraćen na staru lokaciju);2000. srušen)

Suvatovo je blago brežuljkasto uzvišenje uz dravsku obalu na mjestu starog rimskog dravskog mosta,koji je vjerovatno još u rimsko vrijeme služio kao pričuva za brijeg ili transport vojske.U Petrus Katanicus Dissertatio 1782. stoji „...malo iznad toga pristup je k Dravi vrlo prikladan,mjesto se zove Suvatovo.“Put odatle je vrojatno vodio kroz Darocz,Szolos,Keckend...Cesta je ova djelomično via ripensis,a djelomično via mediterranes. Ovaj prijelaz koristili su i krstaši u Prvom krstaškom ratu,koji je krenuo 1096. godine. Zapis to ovako opisuje: „...Gottfried Lotarinški i narod prolazeći Kraljevstvo Ugarsko stigli su do rijeke Drave,gdje  su naslagali mnogo drva i načinili pleter od mnogo pruća kako bi prešli rijeku.“ Uz ovaj citat postoje i istraživanja da je čak i čuveni turski sultan Sulejman Veličanstveni kada je išao u Mohačku bitku,rijeku Dravu baš prešao na ovome mjestu.Ove činjenice su dragocjene kako bi se razumjela bit mjesta i povijesnih okolnosti.Narodno predanje o prelasku rijeke Drave na Suvatovu kod Osijeka od seobe Srba 1690. sačuvao je i zabilježio Osejčanin Đeođe Gojković(1876.-1973.) :“Kada je stari Patrijarh sa svojom pratnjom prelazio ovim krajem, po velikoj vrućini svi ožedniše. Ali izvora vodu u ovim nizinskim krajevima nigdje.Samo najednom stade kao ukopan konj,na kojem je jašio stari Patrijarh i pođe malo niže...ka izvoru ledene vode.Pratnja Patrijarha podiže na tome mjestu drveni krst kako bi  i drugi znali za izvor vode...“Povijesno gledano poznato je učešće Patrijarha Arsenija III Čarnojevića na Crkveno-narodnom saboru u Beogradu 18.juna 1690. god.,kada je donijeta odluka o seobi,a idući sačuvani dokument o Patrijarhu je iz 17.novembra 1690. iz Kormorana.Da li je Patrijarh stvarno prešao Dravu na mjestu Suvatovu,danas možemo samo govoriti kroz ovo narodno predanje. Austrijski car Leopold uputio je poziv srpskom narodu 25. decembra 1691. god, „Communitati Rascianae inter Oszekinum et Budam degenti“ („Cjelini srpskog naroda koji se nalazi između Osijeka i Budima ...“). Patrijarh Čarnojević u pismu ruskom caru Petru Velikom ovako opisuje stanje: „A sada kada biste htjeli da raumete naš ovdašnji život,dan i noć bežeći sa svojim osirotelim narodom iz mesta u mesto kao lađa na pučini velikoga oseana,očekujući kada će zaći sunce i proći tamna i studena noć bede koja nas tlači. Kako nema nikoga ko bi nam pomogao svojim savetima i ko bi nas od muke oslobodio,to je i nama tuga udvostručena...“

Prvobitni drveni krst zamjeniše pravoslavni Srbi mramornim krstom i posvetiše ga velikomučenicima Makavejima. Teren oko krsta popravljen je i ozidan oko 1899. godine, a čak je i napravljen i plan za uređenje cijelog terena oko krsta i to od strane Koste Čutukovića. Krst je osvetio 14.aprila 1899. protojerej Filip Milošević, profesor bogoslovije u Reljevu kod Sarajeva. Naredbom vojnih vlasti 16. februara 1915. krst je rastavljen i prenesen u crkveno spremište,pošto se na tome mjestu nalazila i crta odbrane.Tada su posečene i dvije lipe koje su posađene oko 1770. godine, a posadio ih je ugledni Osječanin Paja Gavril Veselinović. U tome periodu je presušio u Čarnojevićev izvor. Krst je vraćen na svoje mjesto 1920. godine kada je voda ponovno potekla, ali malo dalje od originalne lokacije. Zahtjevom crkvenog odbora i inicjativnom tadašnjeg osječkog protojereja-stavrofora Lazara Miškovića (1914.-1994.) krst je vraćen 1961. godine na originalnu lokaciju i to iznad izvora vode.
Ikone na krstu (Raspeće Kristovo) oslikao je 1824. godine slikar Matej Nenadović. Nove ikone su postavljene 1920. i rad su nepoznatog slikara, vjerojatno s osječkog prostora. Ikone je 1961. godine obnovio osječki slikar Ljubomir Mitrović.Ikona je 1995. nađena skinuta i bačena u travu,ali je na kraju prenijeta u crkvenu opštinu.

OBIČAJI:
Od pamtivjeka su stari Osječani odlazili na Sv. mučenike Makaveje kod Čarnojevićevog krsta i to pješke kroz brojna polja zlaćane pšenice ,ispijali studenu vodu kraj izvora i prenosila priča o davnoj seobi i staroj Patrijarhu. Kod krsta su rado dolazili i stanovnici cijelog Osječkog polja (zato se i naziva Osječko-poljska eparhija) te Baranje. Da je krst bio cijenjen govori i činjenica da su se redovito i katolički hodočasnici koji su hodili u Aljmaš zaustavljali kraj krsta i napajali vodom.
I putopisci su 1990. godine ovjekovječili ovaj krst: „Stisnuto,kao u procepu,istočno od grada.Uz put, ali daleko od očiju.Pod drvetom,a bez sunca.Bez staze,dotrajale ograde.Prođe i doživi mnoga iskušenja,uđe u legendu,zaveštan u povesnici,spominjan u narodu...“
Posljednje bogosluženje kod krsta održano je 1998. godine. Stoljetne lipe iste godine su srušene. Krst je srušen 2000. godine.
Danas cijela lokacija koja govori kako su Srbi stigli u ove krajeve, zjapi tužna i prazna. Od krsta koji je stoljetan, ostala je samo polovica, dotrajala, a od ograde s krstovima samo par stupaca. Okolni vlasnici zemljišta koji su izgradili kuće ne priznaju važnost ovog spomenika tako da su se uselili na parcelu koja je crkvena i obzidali ono što su prisvojili.
 Izvor sa stoljetnom vodom presušio je u Prvom svjetskom ratu i potekao 1918.,presušio je u Drugom svjetskom ratu i potekao 1946. i presušio je 1991. godine i nije potekao do danas...


OBIČAJI SRBA IZ OSIJEKA
Običaj sve do sredine 20. stoljeća koji je na žalost zamro je i svećenje đurđica na Đurđevdan. U porti crkve nalazile su se dvije velike rundele sa đurđicama ,koje bi se svetila ne Jutrenje i dijelile na službi. Ovaj običaj za pravoslavne Srbe u Osijeku nije bio ustaljen. Vjeruje se da je stigao sa Cincarima,koji su kao vrsni trgovci dolazili u Osijek i ondje se u „Donjgradskoj varoši“ i nastanjivali. Neki sumnjaju da je običaj vezan i uz srušenu pravoslavnu kapelu sv. Georgija koja se nalazila u današnjoj osječkoj Tvrđi (tvrđavi),a bila je namijenjena svim pravoslavnim vojnicima. Da li je netko od njih ovaj običaj donio iz svog kraja,na žalost danas se ne zna.

Đurđevdan je mnogim Srbima značio i odlazak u tako zvani „Osječki pakao“. To je dio odmah pokraj rijeke Drave uz obalu, ali podno groblja. Tako da je narod vjerovao kako su njihovi pokojnici u raju, a oni silaze na proslavu u pakao. S tog brdovitog dijela groblja vodile su i stepenice, a uz rijeku je postojao i restoran sve do 1920.-tih , koji se zvao U paklu, a bio je poznat po čuvenoj janjetini. Ovaj običaj je prerastao na kraju u tkz. Đurđevski uranak, a zadnji je održan u svojoj punoj veličini 1990. godine. Danas se na tome mjestu nalazi sjedište riječne mornarice.

U Osijeku je bila i velika grčka kolonija.Bili su također dobri i bogati trgovci, ali i nezadovoljni činjenicom da bi se morali udružiti s drugim pravoslavnim življem. Tadašnja crkva podignuta 1743. godine (srušena 1942. godine),bila je namijenjena svim pravoslavnim vjernicima.Tada Grci podižu u crkvenoj porti malu drvenu kapelicu te dovode svoja dva sveštenika.Danas nema niti jednog Grka,ali je običaj bio sve do 80-ih da se na Uskrs čita Jevanđelje na grčkom.

Od svih mjesta u Hrvatskoj naseljenim Srbima samo u Osijeku postoji običaj svećenja karamfila za Veliku Gospojinu.Ovaj običaj se također pripisuje Cincarima,za koje se pak zna da su jako poštovali Majku Božiju,ali putujući i ka jugu Balkanu,vjerojatno su ovo cveće donijeli tako i do Osijeka.Ovaj običaj seže od 1718. godine kada je Nikanor Melantijević,vladika Osječko-poljski spomenuo „osvetismo karamfile“.Vladika je te godine pokrenuo rušenje stare crkvene od pletera i gradnju zidane pa je vjerojatno koristio karamfile kao način skupljanja priloga.Inače crkva koja nastaje nakon te od pletera je tek druga i prije ove 1743. koja je podignuta u velebnom barokom stilu.Da su Osječani bili iznimno bogati govori i podatak da je svaka trgovačka kuća dala po nekoliko svojih venecijanski dukata da se stave u materijal od kojega se pravila crkvena kupola.Vladika Melantijević u Osijek je stigao iz Mađarske i to bježeći za vrijeme Rakocijevog ustanka te došavši u Osijek,uz gradnju crkve pokreće i inicjativu otvaranja škole koja je radila sve do 1930-ih.I danas se prodaju karamfili.Crvene kupuju oni koji imaju živu majku,a bijele oni kojima je majka preminula.

Osijek je do 1941. bio poznat i po glasovitom Srpskom domu i to u zgradu u centru Donjem grada, a i tada rijetkim katnicama.Običaj je bio da se nakon preskakivanja vatre kod Zavjetno krsta,odlazi na program i proslavu u dom.Tako da zadnji puta 1941. godine Srpsko pjevačko društvo Gusle nakon običaja,organizira i kulturno veče u domu,a programu su prisustvovali i članovi NDH(možda zato niti jedan član Osječokg ogranka NDH se nije usudio srušiti staru crkvu,nego su ju rušili vojnici iz Požege).Dom je bio uređen kao mjesto kulturnog i elitnog događanja,s velikom pozornicom te čak i restoranom.Srušen je 14.6.1944. prilikom engleskog bombardiranja Osijeka,kada je stradao cijeli Donji grad.

Srbi iz okolice Osijeka,danas samo u Osijeku,sačuvali su i predanje u nazivu par sela.Kada su Slaveni došli na ove prostore sa svojom kulturom i običajima,nisu odmah htjeli i prijeći na hrišćanstvo.Pošto su se jasno usprotivili,crkva do tada još jedna,prijetila im je osvetom.Tada je narod poznat kao Bobe rekao: „Bobe trpe pače vere.“ Prihvativši hrišćanstvo,zaboravili su svoje običaje,ali je ta uzrečica prešla u nazive sela Bobota,Trpinja,Pačetin i Vera.

Vrbica je jedan od najljepših blagdana koji pravoslavnim Srbima znači početak novog ciklusa ,tj. početak proljeća.Uvijek je 7 dana prije Uskrsa.Simbolizira Isusov ulazak u Jerusalim,tada kao grad ne hrišćana.Narod je Isusa dočekao s maslinovim i palminim grančicama,a kako kod nas njih nema,prihvaćena je vrba.Na Vrbicu se vrba nosi 3 puta oko crkve,a zatim se ponovno narod vraća u crkvu i grančice se posvete te onda dijele narodu,koji ih nosi kućama.Također,Vrbica je prihvaćena i kao tkz. dječiji praznik.Djeci se stavljaju zvnoca koja simboliziraju Hristovu pobjedu.U Čepinu,selu pokraj Osijeka,postojao je i običaj obavezne male priredbe za djecu,baš zbog simbolike cijelog praznika.Također se djecu uvijek udaralo po leđima i govorilo „Rasti ko vrba.“

Mladi Uskrs je također običaj koji postoji samo u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi.Osječki je običaj da je uvijek tri dana nakon Uskrsa.Tada se nose ofarbana jaja na grobove predaka,a sveštenik prelijeva svaki grob s crnim vinom te napravi kao krst na tome grobu i održi molitvu za pokoj duše pokojnika.Također su se obojana jaja simbolično stavljala i na stepenice krsta na groblju i za pokoj duše svih kojima se grob ne zna.Vrijeme Mladog Uskrsa već varira od mjesta do mjesta.U Čepinu,selu pokraj Osijeka,od 50-tih se grobovi prelijevaju uvijek u nedjelju nakon Uskrsa,a običaj je bio da se ide litijom(svečana povorka iz crkve) do groblja gdje se onda običaj uvijek održavao.

Đurđevdan je najomiljenija slava.Simbolizira proljeće i opće veselje u svem življu.Običaj je da se svi ukućani umiju u rano jutro u „lavoru“(limenoj posudi) u kojega je stavljena studen voda te ružine latice.Običaj znači da bi tim umivanjem svi bili u novom proljetnom ciklusu zdravi.Isto postoji i za Božić(7.1.) kada se pogotovo djeca umivaju u vodi u kojoj je rumena jabuka,a uvijek se govori „Zdrav i rumen kao jabuka.“

Najvažniji događaj za svaku srpsku porodicu je Slava.To je svetac zaštitnik kojega je neka porodica uzela da ih štiti kada su prešli na hrišćanstvo.Javlja se samo u ovoj pravoslavnoj crkvi i niti više u jednoj.Slava ne mora biti samo porodična,naravno one su bile i zanatlijske i crkvene i stranačke pa čak i gradske.Na Slavu se uvijek okupi cijela porodica u kući najstarijeg člana porodice,a kada on to više ne može,Slava se prenosi na slijedećeg muškog člana(obavezno muškog).Svaka porodica mora imati ikonu svetca zaštitnika i sprema se koljivo(kuhano žito začinjeno orasima,muškatnim orašćićem i šećerom).Također sveštenik dolazi nakon Slave ili prije te sveti „svečarsku vodicu“ te čita molitvu za spasenje svih ukućana.Najčešće Slave su sveti Nikola i Đurđevdan.

Kako je za cijelu Slavoniju žito izuzetno bitno,9. maja tj. na dan sv. Marka-Markovdan svetilo se žito.Tada je iz crkve hodila litija do najbližeg polja i svetila bi se pšenica.Kako se Osijek strašno brzo širio,tako su i polja iz okolice nestajala.Do 1940. redovno se svetilo žito na Ledinama,dijelu Osijeka koji je dobio naziv po ledini-livadi.Danas  ni tu više nema žita.Okolica Osijeka i danas čuva taj običaj.

Na Petrovo se uvijek svete jabuke.Običaj je bio da sve žene kojima je umrlo dijete do samog Petrova ne smiju probati niti jednu jabuku.Kako su jabuke omiljeno voće naroda,a pošto ih praktički puno ljudi nije jelo do Petrova,dobile su naziv petrovače.Danas je to čak i naziv sorte slatkih jabuka.

Na Preobraženje se sveti grožbe.Također se nije jelo do samog blagdana,ali nije bilo tako striktno kao za Petrovo.



Нема коментара:

Постави коментар