уторак, 15. децембар 2009.

„Todićeva" crkva u Starom Kostolcu

„Todićeva" crkva u Starom Kostolcu je zadužbina brodarskog kapetana i brodovlasnika iz Beograda Dragutina V. Todića i žene mu Leposave i posvećena je Sv. velikomučeniku Georgiju.

Veliki zadužbinar Todić je bio prvi Srbin iz Srbije koji, posle polaganja ispita pred državnom komisijom, postaje kapetan i zapovednik broda (1904. god.). Do 1909. godine radio je u Brodarskom društvu, a onda kupuje jednu malu deregliju i postaje brodovlasnik. Transportujući svojim brodovljem i šlepovima ugalj iz ugljenog rudokopa Kostolac zavoleo je selo Kostolac kao svoje rodno mesto, a uz to je „stekao i čuvao poverenje jednoga od najbogatijeg i najsolidnijeg poslovnog prijatelja, uvaženog industrijalca Gospodina Vajferta i njegovog sestrića Gospodina Dr. Ferdinanda Gramberga". Kasnije je postao akcionar „Rudnika Kostolac — Đorđe Vajfert AD" i imao je znatan broj akcija. Bio je i član upravnog odbora rudnika, a pored toga i počasni građanin opštine kostolačke, počasni predsednik lovačkog udruženja Kostolca itd.

Crkva je podignuta na platou kostolačkog visa (ili „grada"), gde su se još mogle videti zaostale zidine vojničkog grada imperatora Justinijana (oko 500. god. N. ere). Za vreme prvog svetskog rata, 1915. god. tu su bili srpski vojnički rovovi i svaka je stopa zemljišta preorana neprijateljskim granatama i natopljena herojskom krvlju branilaca otadžbine. 

Da bi ostvario svoju zamisao oko podizanja crkve na najlepšem mestu u selu, Todić je kupio zemljište na platou kostolačkog visa. Ovde je prvo podigao (1923. god.) porodičnu vilu „Leposava", a koja je stvarno ukrašavala selo Kostolac svojom arhitekturom, a još više svojim dominantnim položajem.

Sama crkva je građena od 9. VI 1923. do 6. V 1925. godine kada je predata sveštenoj upotrebi. Plan za crkvu je radio arhitekta Petar J. Popović, u to vreme profesor i načelnik Ministarstva građevina. Crkva je projektovana u srpsko-vizantijskom stilu i podseća na crkvu Lazaricu u Kruševcu. Saradnik pri izradi plana bio je Dr. Miloje Vasić, profesor Beogradskog univerziteta. Njih dvojica su povremeno obilazili objekat dok je bio u gradnji i kontrolisali izvođenje radova.

Gabarit crkve je u obliku ravnokrakog krsta, sa isturenim pevničkim apsidama kao i oltarskom, dimenzija 24 x 13,50 m. Visina crkve sa kubetom je 23 m. Pored kubeta crkva ima i zvonik u obliku poligone prizme na kvadratnoj osnovi.

Unutrašnjost crkve je podeljena na papertu, brod i oltar. Paperta je zasvođena krstatim svodom i iz nje polazi stepenište do hora i zvonika koji je iznad nje. U zvoniku su tri

zvona različite veličine. U paperti je takođe i ulaz u grobnicu gde počivaju posmrtni ostaci ktitora ovog hrama.

Prostrani brod crkve je živopisan freskama veće umetničke vrednosti koje je radio akademski slikar A. Bicenk. Živopis u kubetima, kao i ikone na ikonostasu radio je akademski slikar Milutin Mihailović iz Beograda. Svojom umetničkom vrednošću naročito se ističu ikone na platnu „Sv. Ignjatija" i „Velikomuče-

nika Georgija" koje je radio naš poznati umetnik Uroš Predić. Na prozorima pevnica nalaze se ikone na staklu (u obliku vitraža) „Sv. Jovana" i „Sv. Magdalene", raBene u Francuskoj.

Na veoma lepoj fasadi, punoj ornamentikom i ukrasa, zapažaju se stilizovani pojasevi za spasavanje sa upisanim imenima Todićevih brodova i šlepova koji su mu i omogućili

da podigne o svom trošku ovu betonsku zadužbinu. Tu je takoće našao mesto i lenger, simbol brodarstva i nade. (dipl. inž. arh. Dragan Feldić)

петак, 11. децембар 2009.

среда, 9. децембар 2009.

уторак, 8. децембар 2009.

Mojsije Veresić 1831 – 1896)

fk azbest dunavac grocka, prijateljska utakmica

Mojsije, vladika šabački (1868-1872.) i negotinski (1880-1883.) rođen je u Stragarimas 1831. godine. Učio je na Duhovnoj akademiji u Kijevu da bi po povratku bio profesor Bogoslovije. Njegovi savremenici su tvrdili da je vladika Mojsije ''bio vrlo bistar i život seljaka Šumadinaca poznavao je kao malo ko''. Preminuo je u Beogradu 4. oktobra 1896. godine i sahranjen je u crkvi Svetog Marka.

Četvrti Episkop timočki (1880-1883)

Kratkotrajno njegovo upravljanje timočkom Eparhijom pada u doba trzavica na najvišoj crkvenoj upravi i, verovatno, zato nije mogao ostaviti nikakvog vidnog traga na crkvenom napretku u timočkim krajevima. Sem toga on je i suviše kratko vreme proveo u samoj sredini timočke Eparhije, da bi uopšte mogao ostaviti kakav trag svoje delatnosti. Episkop Mojsije rođen je u Stragarima, u Kragujevačkom okrugu. Posle svršene osnovne škole otišao u manastir Blagoveštenje, gde je kasnije postrižen za monaha. Kao monaha poslao ga je Arhimandrit Vasilije u beogradsku bogosloviju, koju je svršio za dve godine i postavljen za đakona u Šapcu kod Episkopa Mihaila, koji ga je poslao u Rusiju, gde je svršio kijevsku duhovnu Akademiju. Iz Rusije se vratio 1862. godine i postavljen je najpre za pisara u beogradskoj konzistoriji, a potom za profesora bogoslovije. Samo jednu godinu, 1867. , bio je starešina manastira Drača kod Kragujevca, pa je ponovo vraćen za profesora bogoslovije i unapređen 1868. godine za Arhimandrita. Posle ostavke Episkopa šabačkog Gavrila, opsvećen je Mojsije za Episkopa upražnjene Eparhije 14. septembra 1868. godine. Šabačkom Eparhijom je upravljao do 19. oktobra 1874. godine, kada je stavljen u penziju. Govorilo se tada, da je uklonjen sa Episkopije, zato, što ga je glavna kontrola optužila za neke računske greške, koje je učinio dok je još upravljao manastirom Drača. Vraćen na službu 10. juna 1880. i postavljen za Episkopa upražnjene Eparhije negotinske. 1883.godine odlazi na službu državnog savetnika.

http://www.stragari.rs/licnosti/mojsije-veresic.htm

понедељак, 23. новембар 2009.

уторак, 17. новембар 2009.

понедељак, 16. новембар 2009.

недеља, 15. новембар 2009.

MANASTIR RAKOVICA


Na samo 11 kilometara od centra Beograda, a uz topčidersku reku i rakovački potok u jednoj pitomoj dolini između dva omanja brda nalazi se manastir Rakovica. Osnovan, prema nepouzdanim narodnim predanjima još u vreme vladavine srpskih kraljeva Dragutina i Milutina, a prema verodostojnoj istorijskoj građi u 16 veku, manastir je tokom svog burnog postojanja pretrpeo nekoliko velikih razaranja da bi ga Knez Miloš konačno obnovio odmah posle drugog srpskog ustanka. U čast Miloševa žena Ljubica, koja je brinula o manastiru, jedan manji konak poneo je njeno ime. U manastiru su sahranjeni Milošev sin Todor, Milošev brat gospodar Jevrem Ob-renović i njegova supruga Tomanija, veliki dobrotvor manastira, njena dva sina, sedam ćerki i dva unuka u velikoj porodičnoj grobnici. A u porti se nalazi i grobnica namesnika Milivoja Blaznavaca i njegove žene Katarine, Jevremove unuke, kao i grob velikog junaka Prvog srpskog ustanka Vasa Čara-pića. 
U ovom manastiru, koji je bio svedok mnogih važnih istorijskih događaja, 20. decembra 1909. godine, zamonašio se Nikola Velimirović dobivši novo svetovno ime Nikolaj. 

Mitropoliti crnogorsko- primorski (Zetski)

David I, mitropolit zetski (1391. posle 1396)

Arsenije, mitropolit zetski (1396. pre 1417)

David II oko 1471. do 1435, mitropolit zetski

Jeftimije 1434, pre 1440 mitropolit zetski.

Teodosije pre 1446. mitropolit zetski.

Josif 1453. mitropolit zetski.

Visaron 1484-1494, mitropolit zetski.

Roman 1504. mitropolit crnogorski i primorki.

Romilo 1 1530. arhieniskop zetski, crnogorski

Makarije 1550-1558, mitropolit cetinjski.

Romilo II 1559. mitropolit crnogorsko-.

Pahomije 1568-1573, mitropolit cetinjski.

Gerasim - Đerasim 1573, mitropolit zetski.

Dionisije pre 1577, mitropolit cetinjski..

Venijamin 1582, mitropolit cetinjski.

Stefan 1582-1593, mitropolit cetinjski.

Ruvim I 1593-1639, mitropolit crnogorsko-

Mardarije I1637-1647, mitropolit cetinjski.

Visarion oko 1647. do 1654, mitropolit

Mardarije II 1651-1661, mitropolit cetinjski.

Ruvim II (Boljevnć) 1662-1685, mitropolit

Visarion (Borilović) 1682-1692, mitropolit cet

Daiilo I (Petrović) 1697-1735, mitropolit.

Sava 1735-1781, mitropolit skenderski.

Vasilije III1750-1766, mitropolit crnogorsko-- Arsenije (Plamenac) 1781-1784, mitropolit

Sv. Petar I (Petrović) 1784-1835, mitropolit

Petar II (Petrović - Njegoš) (1830-1851),

Nikanor (Ivanović) 1858-1860, mitropolit crnogorski i primorskobrdski.

Ilarion (Roganović) 1860-1882, migropolit crnogorsko-primorski i brdski.

Visarion (Ljubiša) 1882-1884, mitropolit crnogorski.

Mitrofan Ban 1885-1920, arhiepiskop letinjski i mitropolit crnogorski.

Gavrilo (Dožić) 1920-1938, mitropolit crnogorski i patrijarh srpski.

Joanikije (Lipovac) 1940-1945, mitropolit crnogorsko-primorski.

Arsenije (Bradović) 1947-1960, mitropolit crnogorsko-primorski.

Danilo (Dajković) 1961-1990, mitropolit crnogorsko-primorski.

Amfilohije (Radović) (1991- ), mitropolit crnogorsko-primorski, skenderijski, zetski i brdski. 

Saborna crkva u Kragujevcu

четвртак, 12. новембар 2009.

уторак, 10. новембар 2009.

недеља, 8. новембар 2009.

четвртак, 5. новембар 2009.

понедељак, 2. новембар 2009.

субота, 31. октобар 2009.

Висарион Стакић

Висарион Стакић (рођен 1871, Стапар у Бачкој – умро 30. маја 1957 у манастиру Враћевшници) био је српски свештеник и настојник бројних манастира. Био је један од истакнутијих економских стручњака Српске православне цркве његовог времена и у том својству је водио послове бројних црквених економија.

Био је настојник више фрушкогорских манастира. Наиме када би нека манастирска економија запала у тешко материјално стање црквене власти би слале Висариона Стакића који је у кратком року све довео у исрпавно стање. Настојник манастира Гргетега био је осам година између 1933. и 1941. године и њиме је управљао или лично или преко намесника јер је истовремено обављао још једну важну дужност. Био је управник Патријаршијских добара која су се простирала на 10 000 јутара земље (5 000 хектара). Патријаршијско имање је до његовог доласка трпело велике губитке али је он успео да промени ту ситуацију и доведе велика црквена имање у знатно повољнији економски положај. Овај његов рад знатно је подигао углед Српске цркве као управитеља сопственим имањима али такође и углед српског монаха у ондашњем јавном мњењу. Након дужности управника Патријаршијских добара постао је духовник манастира Враћевшница.

Умро је у манастиру Враћевшници 30. маја 1957. године. и сахрањен је на монашком гробљу.

http://istorijska-biblioteka.wikidot.com/art:visarion-stakic



Списак настојника манастира Гргетег

Манастир Гргетег је поново успостављен Деклараторијумом Марије Терезије, немачке царице и угарске краљице, из 16. јула 1779. године. Пре овога манастир није био самосталан јер се налазио у саставу имања Карловачке митрополије.

Од 1778. до 1941. године када су га разориле усташке снаге манастир Гргетег је имао седамнаест архимандрита, тј. настојатеља манастира. Након обнове после Другог светског рата манастир Гргетег је успостављен као женски манастир.

Пошто су многи од њих предавали на Карловачкој богословији или се у другом својству бавили научним радом, економске послове везане за манастирско газдинство обављали су њихови намесници. Од свих гргетешких настојника на положају се најдуже задржао архимандрит Иларион Руварац (тридесет једну годину). Захваљујући томе што су у његово име способни настојници управљали гргетешком економијом Руварац је читав свој живот могао посветити научном раду. Једанаест гргетешких архимандрита изабрано је за епископе од којих је један (Герман Анђелић) постао српски патријарх.

Списак

Литература

  • Сава (Вуковић), епископ шумадијски, Настојатељи манастира Гргетега, Манастир Гргетег. Прилози монографији, Нови Сад 1990, 9—39.
iz  http://istorijska-biblioteka.wikidot.com/spisak:nastojnici-grgetega

Иларион Руварац


Иларион Руварац (1. септембар 1832, Сремска Митровица — 8. август 1905, манастир Гргетег) је био српски историчар, свештеник, архимандрит фрушкогорског манастира Гргетег, ректор Карловачке богословија и академик. Сматра се једним од оснивача критичког правца у српској историографији. Према избору САНУ убројан је у 100 најзнаменитијих Срба.

Руварац се још као младић интересовао за српску историју, али није се школовао за историчара већ за правника и бигослова. Ипак, Руварац је усвојио најважније поставке историјског метода који је развио немачки историчар Леополд Ранке, али је и сам разумео важност извора са којима се сретао у изучавању српске историје. У свом великом опусу, Руварац је третирао теме различитог обима и различите тежине. Нарочито су га занимала тешка питања из српске историје чијем је расветљењу значајно допринео. Руварац је значајан и као представник критичког правца у српској историографији који је дао кључан допринос у његовој афирмацији у односу на романтичарску историографију.

Руварац је своје резултате углавном саопштавао у облику аналитичких расправа са бројним дигресијама по чему представља јединствену појаву у српској историографији. Настојао је да буде истраживач извора, а не писац синтетичких прегледа историје. И поред тога што је његов строго критички метод одиграо велику улогу у развоју српске историографске мисли, његова критика је често у потрази за историјском чињеницом занемаривала уметничке и идејне вредности старих српских текстова, што је утицало да се те вредности и у каснијим временима занемарују.

Иларионов брат Димитрије био је такође познати историчар и свештено лице, док је његов други брат Коста био познати савремени писац.

izhttp://istorijska-biblioteka.wikidot.com/art:ilarion-ruvarac

Gde su sve sahranjeni srpski Arhiepiskopi, Patrijarsi i Karlovački mitropoliti

Iz časopisa Pravoslavlje:

Osnivač Srpske crkve i njen prvi arhiepiskop, Sveti Sava je prenet iz Trnova i položen u manastir Mileševu, gde neće biti sahranjen nijedan arhijerej u redovnim prilikama, jer je to vladarska zadužbina.

 

Arhiepiskop Joanikije (1272-1276; 1279), pošto je posle državnog udara (1276) napustio tron, biće sahranjen u manastiru Sopoćanima, zadužbini njegovog dobrotvora, kralja Uroša I (1243-1276; 1277).

 

Arhiepiskop Jevstatije I (1279-1286) pripremio je za sebe grob u središtu arhiepiskopije, manastiru Žiči, iako on po planu svojih osnivača nije predviđen za sahranjivanje. Još od Svetog Save, namera je da se na žičkom metohu u Peći podigne hram Svetih Apostola, gde će biti sahranjen najveći broj poglavara.



Patrijarh Arsenije Čarnojević je nakon smrti u Beču prenet i sahranjen u manastir Krušedol koji za oblasti severno od Save ima u tom pogledu značaj Nemanjine Studenice jer tu su grobovi svete kuće Brankovića kao jedinih izdanaka poslednje vladarske porodice i osnivača ovog manastira. Patrijarh je položen u grob Vladike Maksima. Na putu od Sent Andreje, kao prvog crkvenog centra, do ustanovljenja Karlovačke Mitropolije, obavezno se „prolazi“ kroz manastir Krušedol. Tu se sklanjao i patrijarh posle pobune (1703), održavani sabori, a potom sahranjivani poglavari. Tokom prenosa od Beča do Krušedola, Patrijarhovo telo prošlo je i kroz Sent Andreju.

Za vreme boravka u Beču po crkvenim-narodnim poslovima tu je umro i patrijarhov naslednik Isaije Đaković. I on je sahranjen u manastiru Krušedolu. Nagla i neočekivana smrt u prestonici prva dva poglavara Karlovačke Mitropolije nije mogla proteći nezapaženo i ne dati povoda različitim tumačenjima i slutnjama.

To je bio razlog da se prilikom izbora Sofronija Podgoričanina (1710/11) za karlovačkog mitropolita na Saboru u manastiru Krušedolu izborni narodno-crkveni sabor obrati caru sa molbom da od novoizabranog mitropolita ne traži dolazak u Beč radi potvrde pod izgovorom velikih putnih troškova i zbog toga što se to ne protivi privilegijama koje ne predviđaju lični odlazak novoizabranog mitropolita vladaru radi potvrde“. Inače, Sofronije je na tronu ostao samo dve godine. Umro je mlad u 43. godini i prvi je poglavar koji je umro i sahranjen u Sremskim Karlovcima.

 

Stefan Metohijac

Administrator Karlovačke Mitropolije, Stefan Metohijac je umro u Karlovcima. „Nerazumljivo je zašto je mrtvo telo Stefana Metohijca iz Karlovaca preneseno u manastir Veliku Remetu i tamo sahranjeno, a ne u njegovu raniju zvaničnu episkopsku rezidenciju, manastiru Vrdnik ili u manastiru Krušedol, gde su već bile sahranjene prve crkvene starešine, patrijarh Arsenije i mitropolit Isaije Đaković“.



Već naslednik Sofronija Podgoričanina Vikentije Popović-Hadžilavić još uvek održava vezu Karlovaca, gde je umro, i manastira Krušedola, gde je sahranjen. U manastiru Krušedol je naknadno „položen“ i sledeći Karlovački Mitropolit, ovde već često pomenuti Mojsije Petrović, pošto je posle smrti u Beogradu tu bio i sahranjen, a onda je po svršetku austrijsko-turskog rata (1739) prenet u Krušedol.


U Beogradu umire i naslednik Mitropolita Mojsija, Vićentije Jovanović (1731-1737) i tu je i sahranjen. Tek 1749. prenet je u manastir Rakovac.

Jerarsima sahranjenim u slavnom manastiru Krušedolu pribrojan je i patrijarh Arsenije IV Šakabenta, koji umire u Karlovcima 1748.

Karlovačkog Mitropolita Isaiju Antonovića (1748/9) sa Patrijarhom Arsenijem i Mitropolitom Isaijom Đakovićem vezuje to što samo posle nekoliko meseci stolovanja umire u Beču ali za razliku od njih sahranjen je u katedralnoj crkvi Sv. velikomučenika Dimitrija u Budimu, verovatno stoga što je tu bio i rođen, pojava koja u ponašanju crkvenih ličnosti čini izuzetak.

Značajan i zaslužni Pavle Nenadović (1749/68) umire u sedištu mitropolije i sahranjen je u Sabornoj crkvi koja je njegova zadužbina „pogreben... v sozdanom ot nego sobornom hramje svjatago oca Nikolaja 1768-go ljeta“.

Jovan Georgijević (1769/73) umire u sedištu mitropolije Karlovcima, ali je pribrojan onim koji su svoje počivalište dobili u manastiru Krušedolu, i pored lične želje da bude sahranjen u Grgetegu.



Vikentije Jovanović - Vidak (1773-1780) umire na patrijaraškom imanju u Dalju gde je još u vreme patrijarha Arsenija Čarnojevića planirano ustanovljenje sedišta buduće crkvene organizacije. Mitropolit Vikentije je tu i sahranjen u hramu sv. velikomučenika Dimitrija.

 

Mojsije Putnik

Mitropolit Mojsije Putnik (1781-1790) je jedini od poglavara Karlovačke Mitropolije sahranjen u Sent Andreji na sredini Saborne svetouspenjske crkve. Pre dolaska na čelo Karlovačke mitropolije, upravljao je bačkom, a potom i temišvarskom eparhijom, kao prvom po ugledu iza karlovačkog mitropolita. To je jedan od retkih arhijereja koji je završio Kijevsku duhovnu akademiju, ali pri ustrojenju svoje škole u Temišvaru, opredeljuje se za zapadni način ustrojstva. I on, kao i Patrijarh Arsenije, mitropoliti Isaije Đaković i Isaije Antonović, umire u Beču. I njegova smrt dešava se onda kad je trebalo rešavati važna pitanja srpskog naroda kao što je uzakonjenje srpskih narodnih privilegija, učešće Srba u građanskim pravima kao i dozvola za saziv crkveno-narodnih sabora. Uz to, tad je u toku i poslednji austrijsko-turski rat. Srbi južno od Save tad su u rat ušli kao saveznici Austrije, sa velikim očekivanjima, i podneli ogromne žrtve, kako ljudske, tako i materijalne. Tad je razoreno mnogo hramova. Mitropolit je bio nemi svedok i nije mogao da pomogne svojim sunarodnicima koji mu se obraćaju za pomoć, bar savetom. U toj godini je i umro. Opelo u Sent Andreji služio je tadašnji budimski Episkop Stefan Stratimirović, kao „domaćin“ skupa, kad se nije znalo da će on biti i naslednik počivšeg Mitropolita Putnika. 

Tri naslednika Mitropolita Pavla Nenadovića su sahranjena van Sremskih Karlovaca, a onda je u njegovoj zadužbini, sabornom hramu u Karlovcima, sahranjen je još jedan veliki poglavar Karlovačke Mitropolije, Stefan Stratimirović (1790-1836). Iako nisu živeli u isto vreme na učvršćenju položaja srpskog naroda, radili su na isti način odlučno kao da su bili najbliži saradnici. Spojilo ih je i zajedničko počivalište. Četiri godine kasnije tu se našao i Stefan Stanković (1737-1741) a potom i prvi Patrijarh Josif Rajačić (1842-1861). To se može reći i za drugog karlovačkog Patrijarha Samuila Maširevića (1864-1870).

Patrijarh Prokopije Ivačković (1874-1879; 1881) nije mogao umreti u sedištu mitropolije, Karlovcima, jer se povukao sa trona koji nije popunjavan do njegove smrti. Umro je u Beloj Crkvi a zatim je prenet u Karlovce i sahranjen u Sabornoj Crkvi, gde je najveći broj jeraraha Karlovačke mitropolije. Tu se našao i njegov naslednik German Anđelić (1882-1888).


Ne iznenađuje što veliki graditelj i čovek koji je dao savremeni izgled Sremskim Karlovcima na razmeđu 19. i 20. veka patrijarh Georgije Branković gradi i hram gde će biti sahranjen. To je Gornja crkva sv. Vavedenja u Sremskim Karlovcima. Pored njega, dobiće tu svoj pokoj i poslednji poglavar Karlov ačke Mitropolije, mučenički postradali Patrijarh Lukijan Bogdanović (1908-1913), čija je smrt nagovestila godine teških i krvavih raspleta kasnije nazvanih Prvi svetski rat.

уторак, 27. октобар 2009.

дубровачки парох

За За дубровачке парохе до 1833.г. постављани су јеромонаси, то су били Аџи Василије, Пајсије Јовановић, Нектарије Зотовић, Теодосије Ногулић, Јанићије Правица, Леонтије Обрадовић, Никодим Јовановић, Партеније Јовановић (први званични дубровачки парох 1803.г.), Симеон Јовановић, Јоаникије Михаиловић Протопоповић, Стеван Новоселац, Теодосије Трескавица, Јоаникије Радиновић, Макарије Грушић, Симеон Илић и Хрисантије Николајевић. Први свештеник дубровачки који није био јеромонах је чувени Ђорђе Николајевић који се касније замонашио и био митрополит дабробосански. После њега до 1920.г. били су свештеници Теодор Јанковић, Јован Новаковић, Јоаникије Аврамовић, Јован Бућин и Сава Барбић. до 1833.г. постављани су јеромонаси, то су били Аџи Василије, Пајсије Јовановић, Нектарије Зотовић, Теодосије Ногулић, Јанићије Правица, Леонтије Обрадовић, Никодим Јовановић, Партеније Јовановић (први званични дубровачки парох 1803.г.), Симеон Јовановић, Јоаникије Михаиловић Протопоповић, Стеван Новоселац, Теодосије Трескавица, Јоаникије Радиновић, Макарије Грушић, Симеон Илић и Хрисантије Николајевић. Први свештеник дубровачки који није био јеромонах је чувени Ђорђе Николајевић који се касније замонашио и био митрополит дабробосански. После њега до 1920.г. били су свештеници Теодор Јанковић, Јован Новаковић, Јоаникије Аврамовић, Јован Бућин и Сава Барбић.  http://www.spc.rs/sr/srpska_pravoslavna_crkva_u_dubrovniku_do_pocetka_xx_veka

недеља, 25. октобар 2009.

Litija za Spasovdan ....


Sahrana Varnave 1937. godine



ЗАДУЖБИНЕ СРПСКИХ ВЕЛИКАША

Zahvaljujući Stanislavu sa: http://www.spcportal.org/forum/index.php?topic=1438.msg8285#msg8285

 МАНАСТИРИ И ЦРКВЕ ПРЕ НЕМАЊИЋА

1. - Црква св. Трипуна [у Котору] (8-9 век)
2. - Црква св. Томе [у близини Котора] (8-9 век)
3. - Црква св.Петра [код Новог Пазара] (9-10 век)
4. - Црква св. Петра [у Дубровнику]
5. - Ман. св. Прохор Пчињски [Византијски цар Роман Диоген] (1068 г.)
6. - Ман. Пречиста [на Скадарском језеру] (крајем 10 века) (повезује се са кнезом Владимиром)
7. Ман. св. Срђ

• Стефан Немања (око *1113 , +13.02.1999) (велики жупан 1166-1196)

1. - Ман. Богородица (1168-1172) [код Куршумлије у Топлици]
2. - Ман. св. Никола (1168-1172) [код Куршумлије у Топлици]
3. - Ман. Ђурђеви Ступови (после 1168) [Код Старог Раса]
4. - Ман. Студеница (1183-1196)
5. - Ман. Хиландар (око 1198)
6. - Ман. св. Ђорће [на Лиму] Нема остатака
7. - Ман. св. Никола [на Лиму] Нема остатака
8. - Ман. св. Архангел [пећина-црква при самом утврђењу Старог Раса]
9. - Ман. св. Архистратиг Михаило [Немања обнавља овај манастир у Скопљу] Нема остатака
10. - Ман. св. Пантелејмон [у Нишу]
11. - Ман. св. Илија [на Карадаку]
12. - Ман. Богородица Забелска [у Македонији]
13. - Ман. Ваведење [на Скадарском језеру]

• Страцимир (брат Стефана Немање) (+после 25111189) (кнез)

1. - Ман. Градац [на зап.Морави код данашњег чачка]

• Мирослав (брат Стефана Немање) (+ око 1190-1199) (велики кнез Хумски)

1. - Ман. св. Петар [код Бијелог Поља]

• Стефан Првовенчани (+ 24.9.1228) (вел. жупан 1196-1217; краљ 1217-1228)

1. - Ман. Жича (после 1207.)
2. - Ман. Придворице 
3. - Ман. Богородица Бистричке [Ц. Гора] Ман. Вољевац (пре 1219.)
4. - Оградио Ман. Св. Архангела [на превлаци] 
5. - Ман. Стара Павлица [на Ибру]

• Вукан (+после 1208/09) (Диоклијски краљ 1186/89; вел. жупан 1202-1204)

1. - Ман. Папраћа [на извору реке Спрече, на пола пута између Сековића и Зворника]

• Првослав (Син Тихомира, брата Немањиног) (+ око 1220)

1. - Ман. Ђурђеви ступови (пре 1219) [код Иванграда]


• Стефан (син Вуканов) 

1. - Ман. Морача (око 1252) [На Морачи]


• Димитрије (син Вуканов) (+око 1286)

1. - Ман. Давидовица (око 1281)

• Свети Сава (*1175,+14.01.1236) 

1. - Црква св. Апостола [Пећка патријаршија]
2. - Ман. Липње [на пола пута Бањалука-Добој , на ушћу потока Млијечница у Бистрицу, недалеко од Теслића ]
3. - Врањина [На скадарском Језеру ] Или Зетски Епископ Икарион?

• Арсеније I 

1. - Ман. св. Апостоли (1250) [код Пећи, Пећка Патријаршија]

• Стефан Радослав (+после 1235) (краљ 1228-1234)

1. - Додаје припрату Студеници
2. - Ман. св. Богородица Карпинска

• Стефан Владислав (последњи помен 1267) (краљ 1234-1243)

1. - Ман. Милешева

• Урош I Храпави (+ 1.05.1277) (краљ 1243-1276)

1. - Ман. Сопоћани
2. - Ман. Сасе [у истоименом рударском насељу у брдима Сребренице и Братунца]
3. - Црква св. Петра [у селу Богдашића општине Которске]

• Јелена Анжујска (+ 8.02.1314)

1. - Градац (око 1270) [на Ибру западно од Бресника]

• Драгутин (+12.03.1316) (краљ 1276-1282; Сремски краљ 1282-1316)

1. - Ман. св. Ахилије (1296) [у Ариљу]
2. - Ман. Папраћа [код Зворника на извору реке Спрече]
3. - Ман. Рача [поред речице Раче на огранциме планине Таре]
4. - Ћелије
5. - Волућа [у Реп. Српској]
6. - Ман. св. Тројице [у Возућици Реп. Српска]
7. - Ман. Завала [Реп. Српска]
8. - Ман. Јоаким Осоговски [Македонија]

• Владислав II (син Владислављев) (+1326 или 1336 у Угарској) (Сремски краљ 1316-1325)

1. - Ман. Тавна [код Бијељине] подигао са братом Урошицом

• Милутин (+29.10.1321) (краљ 1282-1321)

1. - Ман. св. Јован (1300)
2. - Ман. Бањска (1315)
3. - Ман. св. Ђорђа у старом Нагоричану
4. - Ман. Грачаница
5. - Ман. Богородица Љевишка (1313-1314)
6. - Краљева црква у Хиландару
7. - обновио св. Прохор Пчињски
8. - Краљева црква у Студеници
9. - Ман. св. Никита [Скопска Црна Гора]
10. - Ман. Трескавац
11. - Св. Богородица Тројеручица [у Скопљу]
12. - Црква св. Тројице [у Солуну]
13. - Црква св. Николе [у Солуну]
14. - Црква св. Ђорђа [у Солуну]
15. - Црква у манастиру Продрому [у Цариграду]
16. - Ман. св. Архангела [у Јерусалиму]
17. - Црква св. Ђорђа [у Дабру]
18. - Црква св. Николе [у Барију]
19. - Црква св. Стефана у ман. Богородичином [на Синају]
20. - Ман. Крупа [на Врбасу 20 км узводно од Бањалуке]
21. - Ман. Ртац црква св. Богородице Ртачке [крај Спича Скопска Црна Горa]
22. - Црква превете Богородице [Епископија Грачаничка]
23. - Црква св. Ђорђа [на реци Серави, код Скопља]
24. - Црква успења пресв. Богородице [Епископија Призренска]
25. - Црква св. Константина [у Скопљу]
26. - Ман. Матејић црква св. Богородице

• Стефан Дечански (*око 1274 ,+11.11.1331) (краљ 1321-1331)

1. - Ман. Високи Дечани (1327-1352)
2. - Црква св. Николе (1329) [у насељу Прибојска Бања]
3. - Ман. Богородица Рилска
4. - Mан. Гориоч [изнад градића Исток] црква посвећена св. Николи
5. - Ман. Зочиште [недалеко од Ораховца у селу Зочиште] први пут се помиње у христовуљи Стефана Дечанског
6. - Ман. Бања [у Ц. Гори у насељу Прибојска Бања] посвећен Св. Николи Дабарском

• Јелена Шубић (ћерка Стефана Дечанског) (*1330,+1355)

1. -Ман. Крка црква св. Архангела Михаила (1350) [између Книна и Шибеника]

• Стефан Душан (+20.12.1355) (краљ 1331-1345,цар 1345-1355)

1. - Ман. св. Архангела [код призрена]
2. - започео Метејче [у близини Куманова]
3. - Ман. Подластва (1350) [у Грбљу , Црна Гора]
4. - сестра му диже Ман. Богородице [у Љубанцима]
5. - Ман. Коруша [Призрен] подигао је Хиландарски старац Григорије за Душана

• Урош Нејаки (+2.или 7. 12.1371) (цар 1355-1371)

1. - Довршио Метејче [у близини Куманова]
2. - Ман. св. Архангели [у Македонији]
3. - Ман. Богородица [у Македонији]


• Јоасаф Метеорит (син Симеона, брата Душановог)(+пре 1423) (Цар Тесалије и епира 1372-1373)

1. - Велики Метеори [Грчка]



уторак, 6. октобар 2009.

Portreti iz Vladičanskog dvora u Vršcu




































Sve slike iz Vladičanskog dvora u Vršcu snimo je Miodrag Novaković http://rs.fotoalbum.eu/Novakovic

Portreti iz Vladičanskog dvora u Vršcu

Portreti iz Vladičanskog dvora u Vršcu




































Sve slike iz Vladičanskog dvora u Vršcu snimo je Miodrag Novaković http://rs.fotoalbum.eu/Novakovic

Пратиоци

Основни подаци о мени

11000 Beograd,Marka Oreškovića 38, artpress@ptt.rs žiro račun 355-0003200199249-79 PIB 107765521 http://art-press.blogspot.com/