Zoran Mišković HRAM PREPODOBNE MATERE PARASKEVE NA DOBROJ VODI U
VUKOVARU
Na ušću rijeke Vuke u Dunav na
njegovoj desnoj obali nalazi se grad Vukovar. Život srpskog življa na području
grada i okolice seže još iz doba slavonskog hercega Kolomana koji Vukovaru 1231.
dodjeljuje status slobodnog kraljevskog grada te tako Vukovar pretvara u
jedinstveni predio i za trgovce i obrtnike pogotovo iz Srema. Broj Srba raste
značajno u godina Velike seobe Srba pod Arsenijem III. Čarnojevićem. Po dolasku,
podižu crkvu te već tada postoji vukovarska Eparhija kojom je upravljao Episkop
vršački Spiridon Štibica. Da su Srbi ovdje od seobe govori i podatak iz tiskanih
crkvenih spisa iz vremena patrijarha Geogrgija Brankovića gdje stoji da u varoši
postoji trošna crkva koju bi trebalo obnoviti, a nastala je 1690. godine
posvećena svetom Nikoli. Na periferiji Vukovara sa njegove jugozapadne strane
nalazi se Dobra voda. Mjesto izuzezne prirodne ljepote sa prekrasnim izvorom
studene vode koja ne izvire baš u ovim ravnim i to većinom močvarnim terenima.
Smještena je blizu i rijeke Vuke te danas pokraj poznatog vukovarskog izletišta
Adice. Prije je ovaj teren bio jedna velika šikara sa pašnjakom pokraj kojega je
tekla rijeka tako zvana tiha, tj. dobra voda pa zato danas i novi ovo ime. Ipak
ovo mjesto ima i veliki hrišćanski značaj. Prema predanju jedan od pastira koji
je dolazio na ovo mjesto čuvati ovce, bio je od rođenja slijep. Utjehu za svoje
stanje našao je u molitvi Gospodu Bogu te mu se tako u jednom snu ukazala majka
Paraskeva i rekla mu da pođe prema tome izvoru gdje pasu ovce i da se ondje
umije vodom. Pastir je poslušao što mu je rečeno i kada se umio slijedećeg dana
na tome izvoru, po prvi puta je progledao. Ono prvo što je vidio pokraj izvora,
bila je presveta majka Paraskeva. Kako je ovo Božije čudo brzo uzelo maha među
narodom, kako pravoslavnim, tako i katoličkim, brzo je postavljeno pitanje kome
će pripasti dio oko izvora i sam izvor. Pošto je Vukovar bio dio velikog
vlastelinstva grođa Emerika Elca, odluka je na kraju prepuštena baš njemu. Ipak,
kako je i sam pastir bio pravoslavan, grof nije dodijelio Dobru vodu katolicima
nego je rekao da oni koji prvi podignu krst na Dobroj vodi ujedno će i dobiti
ovo mjesto. Zahvaljujući Vukovarcu Stevanu Jovanoviću postavljen je krst na
samome izvoru i tako je sve do danas. Za podizanje krsta Srbi su grofoviji
plaćali dva dukata sve do 1894. godine. Iz velike pobožnosti prema ovome mjestu,
Srbi su uspjeli izmoliti dozvolu od grofa Elca da im dozvoli podizanje hrama,
što je grof i odobrio 1808. godine. Iste te godine podignut je svod iznad izvora
te je postavljena ikona svete Petke, a 1811. godine završena je i gradnja crkve.
Duga je tradicija bila odlaska na liturgija na ovaj izbor. I sam pjesnik Branko
Radičević dolazio je na ovaj izvor pošto je njegova majka bila rođena Vukovarka.
Tužni su događaji iz Drugog svjetskog rata kada je čak 1942. godine katolička
župa podnijela zahtjev za se ova crkvica pretvori iz srpske pravoslavne u
katoličku. Crkva je preživjela i teror NDH i savezničko bomardiranje Vukovara.
1946. godine održan je đurđevdanski uranak na kojemu je pjevalo Srpko pjevačko
društvo „Javor“ te se tako obnavlja ova tradicija Dobre vode. Događaji iz 1991.
srušili su i spalili ovaj Božiji hram, a ikonostas koji je ostao u crkvi te
polako propadao zbog stanja, danas se nalazi u selu Dopsin čiji je ikonostas
ukraden za vrijeme rata. Crkva je danas obnovljena te je ponovno dio mira Adice
pokraj Vukovara na mjestu gdje se ulijeva Vuka u Dunav. Zahvaljujući predanom
radu i zalaganju protojereja Jovana Radivojevića, pokrenuta je manifestacija
Brankovi dani u spomen na pjesnika Branka Radičevića, koja je prerasla u jedan
poseban kulturni događaj ne samo za Vukovar, nego i za cijelu Osječko- poljsku i
baranjsku Eparhiju.
Нема коментара:
Постави коментар