недеља, 27. септембар 2009.

O STARIM SLOVENIMA

Postojbina starih Slovena  nalazila se iza Karpata, na širokom prostoru od Istočnog i Baltičkog do Kaspijskog mora, izmedju rijeka Odre, Visle, Dunava (Istera), Dnjestra (Tirasa), Buga (Hapanisa), Dnjepra (Boristena), Dona (Tanansa) i Volge (Rha) Neki istoričari smatraju da je najstarija postojbina Slovena bila u gornjim slivovima Visle, Dnjestra, Buga Dnjepra i Dona – ravničarski krajevi koji su bili bogati šumom i vodom. Sjevernu obalu Crnog mora naseljavali su Grci i na ušćima njegovih rijeka podizala su se grčka naselja. Najpoznatiji grčki grad bio je Olbija, na ušću Buga. On nije bio poznat samo po trgovini, već to bijaše i kulturni centar. Za nas je posebno značajan i po tome što je u taj grad došao oko 450. godine prije nove ere grčki istoričar, "otac istorije", Herodot (oko 484 -425. prije n. e.), koji će ostaviti pisane tragove o Slovenima. Po njegovim opisima cijelom sjevernom obalom Crnog mora živjeli su Skiti ili Skoloti, ratoborna plemena, koja Herodot dijeli na tri grupacije: orače i zemljoradnike (tzv. "nepravi Skiti"), nomadsko-stočarske i "kraljevske Skite" (tzv. "pravi Skiti"), koji su imali svoje vladare i kojima su se svi pokoravali.

Nepravi Skiti, kako Herodot opisuje, bili su pokorena plemena pod vlašću "kraljevskih Skita". Smatra se da su ta pokorena plemena bili Sloveni i živjeli su - pored drugih plemena - na obalama Dnjepra, Buga, Dnjestra, Dona i Volge. Medutim, za nas su posebno značajna dva plemena koja navodi Herodot - Neuri i Budini, za koja se pouzdano tvrdi da su slovenska. Herodot ih opisuje kao visoke "sa otvorenim očima i crvenkastom kosom", a njihov kraj u kome su živjeli šumovitim.z Neuri su dobili ime od stare slovenske riječi "nuri", koja znači zemlja, dolina, poljana, kraj (u narodu se i danas čuje "nurija"). Za niih Herodot vezivaše mnoge priče, vjerovanja, običaje mitskog karaktera, kakvo je i to: da se svake godioe pretvaraju u vukodlake - valjda zbog toga što je čuo da vjeruju u vukodlake.

Punih šest vjekova o Slovenima se neće ništa znati. Tek pri kraju I . vijeka n. e. rimski pisac Plinije Stariji (23 -79. g. n. e.) i istoričar Publije Kornelije Tacit (vjerovatno 55 - 117) spominju Slovene. Oni navode da su Sloveni živjeli "izmedu Karpata i Istočnog mora; oni ih nazivaju čas venedi, vendi, veneti a čas opet sorabi sorbi"'. Može se reći da je to prvi put da se Srbi u istoriji pominju pod svojim imenom. To isto čini i grčki pisac Ptolomej (umro 178. g. n. e.) u 2. vijeku, koji navodi "da u Sarmaciji u krajevima izmedu Visle i Dona stanuje 50 do 60 raznih manjih naroda i plemena, a medu ovima i sorabi, sorbi i vendi"'2. Na osnovu toga su neki istoričari tvrdili da su se Sloveni prvobitno zvali Srbi (sorabi = subraća), jer bijahu istog porijekla, krvi i jezika'. Vizantijski istoričar Prokopije (umro 562) nazivao je Slovene Srbima i vinidima, a istoričar Jordanis (6. vijek) - vinidae i sparae. Kasnije grčki, rimski, germanski i franački pisci ostavili su više podataka o Slovenima, nazivajući ih više zajedničkim imenom sclavoi, sclavi, sclavini, a arapski pisci saklabi sakalib.

Kako su se prvobitno slovenska plemena koja su govorila jednim jezikom zvala, nije do danas objašnjeno. Neki smatraju da su slovenska plemena dobila zajedničko ime "Sloveni", kao oznaku onih koji "slavu ljube", a drugi da im je to ime drugi dao zato što "slove", govore jednim jezikom, slično Germanima "Njemcima" čiji jezik Sloveni nijesu znali pa su za njih bili isto što i nijemi. Treći da je ime "Sloveni" nastalo medu samim Slovenima, pošto su govorili istim jezikom.

Do svojih seoba, Sloveni su govorili jednim zajedničkim jezikom. Taj jezik nije sačuvan, ali sačuvani su jezici današnjih slovenskih naroda, koji su neki manje a neki više slični pa čak skoro sasvim isti sa malim razlikama u izgovoru, dijalektu i drugome. Ta sličnost je potvrda nekadašnjeg zajedničkog jezika, čiji su korjeni sačuvani u svim posebnim slovenskim jezicima. Sa izdvajanjem i formiranjem posebnih slovenskih plemena, naročito sa stvaranjem njihovih posebnih država, stvarali su se i izgradivali posebni jezici.

Poslije osvajanja Aleksandra Makedonskog, azijska plemena Sarmati (Alani, Roksoljani, Jazigi) koja su živjela u stepama izmedu Dona i Kaspi,jskog mora pokrenula su se na zapad, pokorila Skite i opustošili sve krajeve na zapadu, čak, do Tise i Dunava, osvojivši grad Singidunum (Beograd). Tako je cijela postojbina Slovena dobila naziv Sarmatija. Skita, naročito "kraljevskih", više nije bilo, nestali su, dok su Sloveni opstali zahvaljujući svojoj borbi i svojoj, vjerovatno, velikoj brojnosti, tako da su odoljeli najezdi i ovih osvajačkih azijskih plemena. Oni će odoljeti i mnogim drugim najezdama varvarskih plemana - germanskih, hunskih, koje će prouzrokovati njihove velike seobe na zapad i jug - prema Baltiku i Balkanskom poluostrvu, formirajući tri velike slovenske grupe naroda: Istočne, Zapadne i Južne Slovene.

Istočni Sloveni (Rusi ili Velikorusi, Ukrajinci ili Malorusi i Belorus;) ostali su na prostorima izmedu Baltičkog mora i rijeka Dnjestra, Bugu, Dnjepra do Crnog mora, rijeka Dona i Volge do Llrala. Zapadni Sloveni (Poljaci, Česi s Moravcima i Slovacima i Baltičko-polapski Sloveni, koji naseljavaju prostor izmedu rijeka Odre, Visle, Labe i Baltičkog mora i predstavljahu prethodnicu velikih slovenskih seoba iz stare postojbine na zapad. Njih čine četiri osnovne grupe: Ljutići ili Velti, Bodrići, Polapski Srbi - Lužički Srbi (koji se prvi put pominju 631. godine) i Srbi (izmedu rijeka Labe i Sale i oko grada Zerbesta - Srpstva) i Pomorci ili Pomorani. Južni Sloveni (Srbi, Hrvati, Panonski Sloveni, Slovenci, Makedonski Sloveni i Bugari) naseliše se na Balkanskom poluostrvu, sjevernim i sjeveroistočnim djelovima Alpa, tzv. alpskog podgorja, ravnice izmedu Save, Drave, Dunava i Tise (Panonske nizije).

Najezda Gota sa obala rijeke Visle srušila je vlast Sarmata i stvorila dvije države: državu istočnih i državu zapadnih Gota. Istočni Goti živjeli su jedno vrijeme u susjedstvu Slovena, da bi ih napali i 350. god. n. e. pokorili. Kao gospodari, Goti su bili vrlo surovi, jer nijesu samo ugnjetavali Slovene, već su radili na njihovom uništenju. Zbog toga su Sloveni u najezdi azijskih mongolskih plemena Huna, gledali šansu za spas ispod gotskog ropstva. To im i uspijeva. Goti su 384. godine definitivno poraženi, da bi se poslije tog poraza usmjerili prema Balkanskom poluostrvu u Italiji, zajedno sa ostalim germanskim plemenima. Huni su zaposjeli dunavsku niziju i obrazovali svoju državu. Pod kraljem Atilom 444. godine, zajedno sa Slovenima, pregazili su Germaniju i skoro izašli na obale Atlanskog okeana. Latinski istoričar Priskus, izaslanik rimskog cara, 448. godine putuiući po hunskoj državi ističe da je tamo našao mnoga slovenska naselja, a na samom dvoru kralja Atile vide mnoge Slovene i, čak, slušao slovenske guslare - pjevače. Sloveni su, iako pod hunskom upravom, ipak, živjeli samostalno, pod neposrednom vlašću svojih knezova, koji su u znak priznavanja hunske vlasti, Hunima plaćali danak.

Poslije poraza na Katalonskim poljima u Galiciji, Huni su se vratili u svoju državu, koja se poslije Atiline smrti raspala. Ova hunska osvajanja, kao i njihov poraz, imali su za posljedicu velike seobe naroda koji su, oslobodeni hunske moći i straha, postali slobodni, tražeći za sebe mjesto za svoje stalno nastanjenle. To je dovelo i do raspada velike slovenske zajednice i kasnijeg formiranja posebnih slovenskih grupa naroda i država.

Velike seobe zbile su se kod tzv. Dačkih Slovena, koji su živjeli u Erdelju, Vlaškoj i Moldaviji. Ovi su se Sloveni dijelili na istočne, koji su se zvali Anti i zapadne - Slovene. Dačke Slovene, odnosno i Ante i Slovene grčki pisac Prokopije, kao što smo vidjeli, nazivao je i Srbima. K_od ovih se Slovena 469. godine n.e. spominju i njihove vojvode, kao to su: Onogost Ostruj, a 555. godine - Dobrogost Vsegrad i Svarun.

Mnoga slovenska plemena napustila su tadašnju Dakiju (Transilvaniju) i naseljavali ravnicu oko Tise i srednjeg Dunava, vodeći ovdje borbe sa germanskim plemenima i narodima, Markomanima, Kvadima, Gepidima i Langobardima. Drugi dio Dačkih Slovena naseljavao je područje ; donjeg Dunava do Crnog mora. Tako su Sloveni seleći se iz pradomovine preko Karpata naseljavali se u Panoniji, Podunavlju i Potisju, da bi oko 550. godine osvojili trački grad Toper blizu Carigrada i naselili Trakiju, Meziju (današnja Bugarska i dio Srbije) i Makedoniju. Zatečeno stanovništvo, ako je pružalo otpor, ubijano je (u Toperu je pogubljeno 15.000 muškaraca), bježalo u gradove ili nestajalo u ogromnoj slovenskoj masi naroda.

U to vrijeme dolazi i do najezde varvarskog plemena Avara ili Obara. Iako su u početku, ali za kratko vrijeme, pokorili Ante, Avarima nije uspjelo da potčine Dačke Slovene. Na zahtjeve Avara upućene slovenskom knezu Dobroti da mu se Sloveni pokore, ovaj je odgovarao: "Zar ima toga pod suncem ko bi nas mogao pokoriti?! Mi smo naučili da pobedujemo i da vladamo, a ne drugom da se predajemo. Toga ćemo se i od sada držati dok je borbe i mača!"

Sloveni se nijesu zadržavali na pomenutim zaposjednutim i naseljþnim krajevima, već su svoja dalja kretanja od 589. godine usmjeravali prema Tesaliji i Beotiji, a preko ovih u Peloponez i formirali svoja naselja. Grčko stanovništvo se pomjeralo prema primorskim gradovima, dok je u unutrašnjosti Peloponeza "bilo gotovo sam Sloven. Sloveni su valjda tada i prozvali Peloponez Morejom, kao zemlju sa svih strana morem opkoljenu", da bi se u njoj, a naročito u njenom sjeverozapadnom dijelu, nezavisno od Vizantije, održali skoro tri puna vijeka. "Konstantin Porfirogenit imao je puno pravo kad je rekao, da se grčka zemlja poslovenila! I zbilja u tim krajevima Moreje govorilo se slovenski do pred kraj XV vijeka"'

Sloveni su često napadali grad Solun, a zajedno s Avarima i Carigrad (626). Avari su napadali s kopna, a Sloveni sa svojim drvenim čamcima, s mora. U slovenskim napadima s mora, kako navode istoričari, učestvovale su i slovenske žene. Sloveni su bili hrabri i vješti ratnici i to ne samo na kopnu već i na moru. U 7. vijeku je završeno slovensko naseljavanje Balkana, tako da se može reći da je cijelo Balkansko poluostrvo, od Jadranskog do Crnog mora bilo naseljeno Slovenima, a jedna oblast - Mezija, možda i Makedonija i predio od Soluna, srednje i južne Albanije, do Jadranskog mora, nazivao Sklavinijom, Sklavonijom, Slavinijom, a često i srpskom državom, čije je sjedišt, izgleda, bio grad Srbica kod Soluna.

Od doseljenja u nove krajeve Sloveni su bili izloženi stalnim pritiscima i napadima Germana, Madara, Franaka, Rima i Vizantije. Njihovim napadima išla je na ruku i nesloga slovenskih plemena i naroda, njihova surevnjivost i sklonost separatizmu. To su tudinci često znali da koriste i da jedna slovenska plemena sukobljavaju sa drugima, zavadavaju i stvaraju razdor medu njima. Posljedice toga bile su tragične. Mnogi slovenski narodi su nestajali - bili germanizirani, ponjemčeni i madarizirani. Tako su Panonski Sloveni, kao ogranak Dačkih Slovena, koji su - prema J. Cvijiću - bili u neposrednoj vezi sa današnjim Slovencima, nestali pod njemačko-madarskim pritiskom. Panonski Sloveni su naseljavali Panoniju oko Blatnog jezera, vjerovatno pred avarsku najezdu, i 846. godine imali svoju državu i prestoni grad Blatno (gdje se nalazio madarski grad Szalavar). Kod njih su boravili Ćirilo i Metodije, širili hrišćanstvo i službu vršili na slovenskom jeziku. Po povratku iz Rima, Metodije se vratio kod Panonskih Slovena kao arhiepiskop panonsko-moravski.

Moravski Sloveni su stalno vodili borbu sa Njemcima. U Moraviji su djelovali Ćirilo i Metodije, šireći hrišćanstvo i slovensku pismenost. Vidjevši opasnost od njihovog rada, često su izlagani napadu njemačkog svještenstva, pa su morali ići u Rim da pred papom Hadrijanom II brane svoju misiju. Ono što nije uspjelo Njemcima, poći će za rukom Madarima, koji će 907. godine zagospodariti Moravijom i Moravske Slovene madarizirati. Učenici Metodija (Metodije je umro znatano ranije), morali su da bježe natrag na Balkansko poluostvro, u Makedoniju.

Baltičko-polapski Sloveni takode su bili izloženi stalnim germanskim napadima, ali medusobnim neslogama i borbama za vlast pa su često puta nalazili na stranu neprijatelja i vodili ratove protiv svoje braće. Nasilno germaniziranje, ponjemčenje, ali, vjerovatno, i seobe prema Balkanu kako neki istoričari misle - dovelo je do nestanka i ovih Slovena, izuzimajući Lužiške Srbe, koji i danas postoje i u novim uslovima, poslije fašističkog terora, razvijaju svoj jezik i kulturu. Od ostalih Baltičko-polapskih slovena, Polapski Srbi se opisuju kao miroljubivi i njih krajem 12. vijeka više nije bilo, jer se ne pom.inju za vrijeme Henrika (umro 1120), sina Bodrićkog kneza Gotšalka Oribignjevog, koji je ujedinio slovenska plemena: Bodriće, Ljutiće i Pomorce. Moguće je da su Srbi odselili na jug, u naše krajeve prije, a možda i za vrijeme krstaških pohoda na istok, bar oni koji nijesu već germanizirani. Čak je i car Konstantin Porfirogenit, tvrdio da zahumski knez Mihailo Višević potiče od nekrštenih S'þùvena sa rijeke Visle.

Što se tiče Srba i Hrvata, smatra se da se njihova pradomovina nalazila na podnožju Karpatskih gora u Galiciji i Bukovini (Malopoljska). Srpsku neki nazivaju Bojkom, a Hrvatsku pradomovinu Bijelom Hrvatskom (u Krkonošama, današnja istočna Galicija). Medutim, po caru Konstantinu Porfirogenitu - kako navodi K. Jireček - "pradomovina Hrvata i Srba bila bi s one strane Bavarske i Ugarske, u dva tada još pogranična kraja, na granici Otona I, kralja 'Frangije i Saksije". Knez Bijelih Hrvata ("Belohrvata") bio je potčinjen Otonu I i u prijateljstvu sa Ugrima, a Bijeli Srbi, koji su imali i nasledne kneževe, "stanuju, takoder, sa one strane Ugarske u kraju Bojki, imajući za susede Franke i Bele Hrvate"'.

Živeći tako jedni pored drugih, imali su isti jezik, običaje, pa se pretpostavlja da je to "bio jedan isti narod samo predelno pod drugim irnenom. Ovo nam izgleda tim verovatnije, što te Dačke Slovene jedan grčki pisac (Prokopije - M. G.) naziva: Srbima"z. Zato ih neki, na primjer, K. Jireček naziva i "Srbohrvatima"'. Sa ostalom masom Dačkih Slovena i oni su se pokrenuli iz svoje stare domovine i prešli na Balkan. U to vrijeme je u Carigradu na vlasti bio vizantijski car lraklije (610- 641). Navodno, kako saopštava Porfirogenit, on je Srbima i Hrvatima, odnosno Slovenima odobrio pravao na zemlje koje su naselili s tim da se obavežu da će imperiju braniti od varvarskih napada. Hrvati su zaposjeli krajeve Zagorja i hrvatskog Primorja do rijeke Cetine na jugu, a na sjeveru pravcem od rijeke Cetine do srednjeg toka rijeke Save, oko ušća Une, zajedno sa manjom grupom Srba koji su, vjerovatno, naseljavali prostor izmedu rijeke Kupe i Une i oblast Korduna. Zapadno od njih su Slovenci, koji su naseljavali područje gornjeg toka Drave, Save i Soče, kao i' padine jugoistočnih ogranaka Alpa. I Hrvati i Slovenci pretopili su u sebe Latine i poromanjeno, rimsko i germansko stanovništvo i primili rimokatoličku vjeru i razvijali se pod uticajem rimske crkve, latinske i germanske kulture, jer je na splitskom saboru 925. godine riješeno da se služba u crkvama vrši na latinskom jeziku.

Istočno uz Hrvate, od Cetine do srednje Save i od Jadranskog mora do Dunava, rečnim tokovima Une, Vrbasa, Bosne, Neretve, Drine, Pive, Tare, Lima, Ibra, Zete, Morače i Bojane, u vizantijskim pokrajinama Gornjoj Meziji, Dardaniji, Tesaliji, Prevali i Donjoj Iliriji, nastanili su se Srbi, koji su pretopili u sebe ilirsko-tračko i grčko-vizantijsko stanovništvo nrimili hrišćanstvo iz Vizantije i stajali pod uticajem grčko-vizantijske kulture.

I u novoj domovini Srbi i Hrvati su živjeli jedni pored drugih i jedni sa drugima, kao što je slučaj sa Srbima koji su živjeli južno od Panonskih Slovena, kako navodi franački ljetopisac Ajnhard. To je znatno uticalo na očuvanje zajedničkog jezika, ali i zajedničke tradicije i kulture, bez obzira na spoljne pritiske kojima su bili izloženi.

Franci (Frugi, po kojima je i Fruška gora dobila ime) bili su prvi koji su se suprotstavili jačanju i osamostaljenju Hrvata, koje je započelo poslije propasti avarske države u 8. vijeku. Na čelo sa Karlom Velikim Franci su potčinili Hrvate. Priča se - kako navode istoričari - da su Franci, kao pobjednici "sekli odojčad i psima ih bacali"' i uopšte nad porobljenim narodom činili najgnusnija zvjerstva i zločine. Bugari 827. godine tuku Franke i protjeruju ih iz Panonije. Hrvati pod upravom kneza Porina dižu se na ustanak i poslije višegodišnje borbe, ostvaruju slobodu. Za vrijeme Trpimira (850- 865) Hrvatska je postala vrlo snažna država, da bi za vrijeme Tomislava (903-928) postala kraljevina. Medutim, poslije njegovih nasljednika, Madari se sve više približavaju Hrvatima i postaju njihovi susjedi. Madarski kralj Koloman 1102. godine konačno pripaja Hrvatsku svojoj državi, čime je Hrvatska izgubila svoju nezavisnost i samostalnost. Godine 1526. Hrvatska je pripojena Austriji. Tim spajanjem "Hrv,ati su se nadali da će im biti obezbeden slobodan život"z. Ubrzo, sve se to pokazalo praznom nadom, jer je Austrija preko crkve i klerikalnih krugova nastojala da Hrvate odvoji od Srba, kako to kaže J. Cvijić.

Srbi, koji su se naselili na Balkansko poluostrvo do sredine 7. vijeka, izloženi su bili prtisku Vizantije i Ugarske, sa kojima su imali česte sukobe i oštre borbe. Da bi se uspješnije oduprli njihovim napadima, srpska su se plemena počela udruživati i stvarati državice na čelo sa plemenskim županima i knezovima. Takve su bile: Zahumlje, Neretvljanska oblast, Travunija, Duklja (Zeta); u tokovima rijeka Pive, Tare i Lima - kneževina Višeslava; zatim, Raška; i na sjeveru i sjeveroistoku Morava, Braničevo, Timočka itd.

Od srpskih plemena bila su značajna: Timočani, koji su živjeli oko današnjeg Timoka; Moravci sa obala Zapadne i Južne Morave, koji su u 9. vijeku imali oko 30 gradova, a na crkvenom saboru 879. godine i arhiepiskopa Moravca - Agatona; Brsjaci, koji su naseljavali krajeve oko Prilepa, Velesa, Bitolja i Tikveša, i napadali su Solun; Strumičani, istočno od Brsjaka, oko rijeke Strume i Sitnice. I oni su napadali na Solun, upadali u Trakiju sve do Helesponta, a 689. godine približili se do bedema samog Carigrada; Dragovići, neposredni susjedi Soluna, koga su često napadali; Velegostići, koji su naseljavali sjevernu Tesaliju, kod kojih je jedno vrijeme boravio i prosvjetitelj Metodije dok je živio u manastiru na Olimpu. I oni su napadali Solun, da bi ga poslije 685. godine ! anili od drugih napadača; Vojnići u Epiru; u primorskim krajevima: Dukljani, Neretvljani, Travunjani, Konavljani i Zahumljani; Rašani oko grada Rasa. Smatra se da su srpska plemena bili Abodriti u porečju Peka i južnog Banata; Guduskani, koji su naseljavali teritoriju Korduna, a možda i oblasti oko rijeke Kupe i Une, prema Savi; Predenecenti, žiteIji Braničeva ili, kako ih neki zovu, "slovenski Braničevci" itd.

(Milisav Glomazić, EtniČko i nacionalno biĆe crnogoraca, Beograd, Panpublik, 1988)

 

.

 

 

Нема коментара:

Постави коментар

Читаоци

Основни подаци о мени

11000 Beograd,Marka Oreškovića 38, artpress@ptt.rs žiro račun 355-0003200199249-79 PIB 107765521 http://art-press.blogspot.com/