недеља, 19. јул 2009.

Proto Svetislav Davidović: mitropoliti u Bosni i Hercegovini od 960. do 1930. godine

Ovo su episkopi prvog perioda, u koliko su se o njima sačuvali bar neki podaci:

1) bosanski episkopi (djedovi i gosti):

Teodor, 1068. g., Vladislav, 1141. g., Milovan 1150. g., (u Kreševu, za vlade bana Borića), Radigost, 1171- 1197. g, Danilo, 1191. g., Dragohna ili Dragiša, 12031209. g.,[34] Dragoslav i Vladimir u XIII stoljeću, djed Radoslav i gost Radoslav,[35] djed Radomir, 1404. g. u Hvalovu rukopisu, djed Miloje spominje se u povelji kralja Stjepana Tomaša 1446. g., gost Radoslav Bradijević, 1454. g., djed Ratko, oko 1460. g.[36] i gost Velimir Vladimirović, između 1446-1463. g. Gost Radin potpisan je zajedno s mileševskim mitropolitom Davidom na testamentu hercega Stjepana Vukčića, 1466. g. Osim toga još su bili "gosti" u XV vijeku: nećak gosta Radina, Radin gost Seoničanin (u testamentu gosta Radina) i gost Mišlen sačuvao mu se nadgrobni spomenik kod Puhovca, srez zenički).

2) Od episkopa kraljem Dragutinom u severoistočnoj Bosni ustanovljene eparhije, od koje je za Turaka postala zvornička mitropolija[37] spominje se samo prvi episkop Vasilije. Dalja istorija te episkopije nije poznata.

3) Dabarski episkopi (većinom po rukopisnom troičkopljevaljsnskom trebniku) bili su: Hristifor,[38] 1220. g. (postavio ga Sv. Sava), Joanikije Isaije I, 1286-1291. g., Jovan I, 1291-1309. g. Metodije, 1322. g., Nikola, 1329. g., Jovan II Spriridon, Jovan III i Jovan IV. Uopće od 1329. g. nema tačnih podataka (sve do 1532. g.) o debarskim episkopima.

4) Humski episkopi:

Ilarije, 1219. g., prvi episkop sa sjedištem u Stonu, Metodije, Teodosije, Nikola, Sava (1252-1263. g.). Jevstatije, (1302 g.), Jovan (1307-1316. g.), Danilo (1316-1319. g.) i Stevan (1320-1333. g.) koji je prenio svoju stolicu iz Stona u limski Miroslavljev manastir sv. Petra i sv. Pavla[39] (za vrijeme srpskog kralja Stevana Uroša III Dečanskoga); stoga se kao petrovski ili limski episkop spominje Filetej (1442. g.), a od 1466 do 1470. g. stanovao je u Mileševu mitropolit David, o kome je malo prije bilo govora.


1) Dabarska ili Dabro-bosanska mitropolija:

Marko "bosanski" (oko 1532);[87]

Isaije (1555-1556) spominje se u jednom natpisu u staroj sarajevskoj crkvi;

Varlam "dabarski", 1557. g.,

Simeon "bosanski, kliški i dalmatinski",

Gavrilo Avramović, (1574-1578. g.),

Aksentije (1589-1592. g.)

Teodor "bosanski, kliški i lički", 1614. g.,

Makarije "bosanski od Višegrad", 1620. g.,

Petronije "bosanski", Ananije (bez titule),

Josif "bosanski od Višegrad",

Isaije II (1628-1635).

Gavrilo Predojević, koji je 1638. g. iz man. Rmnja sa svojim đakonom Savom Stanisavljevićem i 70 kaluđera prešao u Hrvatsku i nastanio se u man. Marči:[88]

Epifanije spominje se 1648. g., kad je s trebinjskim mitropolitom Vasilijem Jovanovićem (Ostroškim) i episkopom Isaijem uz pomoć papa (Aleksandra VII i Klimenta X), Austrije i Mletaka radio o oslobođenju Srba od Turaka.[89]

Longin (1656-1666. g.), Hristifor (1670-1681. g.), Melentije (1668. g.) može biti samo je dolazio, kao Grk, s Turcima u Bosnu, jer ga ne spominju domaći izvori;[90]

Atanasije Ljubojević (1681-1688. g.), rodom iz Sarajeva, zvao se je "Mitropolit Bosni i zrinskom polju". Bio je čitava života energičan arhijerej, pobjegao je u Ugarsku, Dalmaciju i Hrvatsku prije Arsenija Š.

Visarion (1688-1708. g.), zvao seje egzarh sve Dalmacije", koju su titulu nosili svi dabro-bosanski mitropoliti od 1557. g., jer su kao egzarsi pećkog patrijarha vršili jurisdikciju nad srp. prav. dalmatinskom crkvom sve do Visariona.[91]

Isaije III (1708-1709);

Mojsej Petrović (1709-1713. g.), docnije premješten u Beograd; Melentije Milenković (1714—1740. g.), "mitropolit Dabru i Bosni" prenese 1717. g. stolicu iz Kratova kod man. Banje u Sarajevo, gdje se nazivaše "bosanskim". Prije 1717. g. samo su patrijarsi smjeli dolaziti u Sarajevo, a mitropolitima su Turci dozvoljavali da dođu samo do sela blizu Sarajeva. Za vrijeme mitropolita Melentija patrijarh Arsenije IV dao je Ustav sarajevskoj crkvenoj opštini (sa 4 parohijska sveštenika i 8 do 12 kmetova - tutora).

Gavrilo Mihailović ili Mihić (1741-1752), Sarajlija, lišen je eparhije 1752. g. zbog raznih zloupotreba, ali poslije kratko vrijeme bijaše pećki patrijarh;

Paisija Lazarevića (1752-1759) izabrali su sveštenstvo i narod, a patrijarh ga potvrdio, za njega je sagrađeno masivno kube sarajevske crkve.

Vasilije Brkić-Jovanović (1760-1762), docnije kao pošljedni Srbin pećki patrijarh.

Dionisije (1763. g.) bio je pošljednji Srbin[92] dabrobosanski mitropolit u ovome periodu, jer je poslije njega došao Grk Serafim (1766-1767), koji je s ostalom sedmoricom mitropolita molio carigradskog patrijarha Samuila i portu, da se ukine pećka patrijaršija.

2) Hercegovačko-zahunska mitropolija:

Dionisije (1471), Joasaf, Visarion i Jovan (ova dvojica bila su oko 1509),[93] Marko (oko 1524-1537), Maksim (1532), Nikanor (1546), Antonije (1570-1573), Savatije (1572), Visarion (1596-1599) vodio je pregovore s Austrijom o ustanku, Silvestar (1602-1603), Leontije (16011611), Longin[94] (1615 do 1643), Simeon (oko 1615), Marko (1624), Vasilije Jovanović - Ostroški[95] (1639-1671), Arsenije (1654) kupio je priloge u Rusiji za Trebinjski manastir, Savatije Ljubibratić (1682-1716), Stevan Ljubibratić (1681-1693. g.), Melentije I, Nektarije Zotović (16961702. g.), Metodije (1712), Gerasim (1713-1715), Arsenije (1716), Rufim, Jevstatije (1726), Aksentije I (1729), Filotej (1740-1751), Aksentije II (1751), Simeon (1759), Stevan Milutinović (1760-1768) i Antim (Grk, 1766. g.).[96]

3) Zvornička mitropolija: Domentijan (1532. g.), Teofan (1541. g.), Pavle spominje se 1561. god., Georgije, Teodosije (1602. g.), Luka Paisije, Makarije, Timotej, Venijamin, Evstatije, Longin, Leontije, Isaije, Gerasim (1700); 1715 do 1756. g. taje eparhija bila pod upravom ovih užičko-zvorničkih i dabrobosanskih mitropolita:

Melentija Milenkovića (sarajevskog) do 1723. god., Aleksija Andrejević (užičko-zvorničkog), 1737-1739, Gavrila Mihića (sarajevskog), 1740-1752, Paisija (sarajevskog), 1752-1756. g., nekog Grka 1756, a ko je njome upravljao od 1756-1766. g. nepoznato je.[97]


1) Dabro-bosanska mitropolija.

Ovo su njezini mitropoliti i vikarni episkopi:

Danilo (1767-1769),

Kiril (1776-1780)[141] bješe dobar i vrlo učen; njegov je pomoćnik bio episkop Joanikije, iz Hercegovine.

Paisije (1780-1802) zaslužan je za popravak sarajevske crkve; vikar mu je bio isti ep. Joanikije.

Kalinik (1802-1816); njegov je episkop-pomoćnik bio Venedikt Kraljević[142] (Grk ili Cincar), koji je poslije kao šibenički episkop radio o uniji u Dalmaciji. Osim njega bio je Kalinikov sestrić vikar episkop Josif.

Evgenije, 1808. g., bivši zvornički;[143] može biti da je bio samo zamjenik neko vrijeme mitropolita Kalinika, kad je on otišao u Carigrad.

Venijamin (1816-1834. g.) ostavio je vrlo dobru uspomenu o sebi; njegov je pomoćnik[144] episkop Grigorije.

Amvrosije (1834-1841) potpisivao se je "bosansko-kliški", svrgli su ga, poslije toga stajao je u vezi s ruskim staroobrjadcima, koji ga nađoše u Carigradu.

Ignjatije I (1841-1852);

Prokopije (1852-1855); pomoćnik mu je bio episkop Antim, Bosanac, sin sarajevskog sveštenika Zaharije.

Dionisije I (1856-1860), vikarni su mu episkopi bili: Sofrenije (otac, episkopa Antima, prije se kao sveštenik zvao Zaharija) i Neofit.[145]

Ignjatije II (1860-1868) umro je i ukopan u Banjoj Luci. Njegov je pomoćnik bio episkop Visarion.

Dionisije II Ilijević (1868-1871) bio je Srbin.

Paisije (1871-1880), i

Antim (1873-1880) zahvalio se je 1880. g. i živio u Beču u mirovini.

2) Hercegovačko-zahumska mitropolija:

Natanailo (1772-1778), Ananije (1778-1802), Jeremija (1802-1815), Josif (1816), Filimon (1818), Josif (18351836), Sofronije (1836), Prokopije (1836-1837), Aksentije (1837-1848), Josif (1848-1853), Partenije (1854), Grigorije (1854-1862), Prokopije (1863-1875) i Ignjatije (18751887); dao je ostavku 1887. godine.

3) Zvorničko-tuzlanska mitropolija:

Grigorije (1767-1773), Gerasim (1777-1804), Joanikije (1804-1807), bivši pomoćnik episkop dabro-bosanski mitropolita Kirila i Paisija, Evgenije (1807-1808), poslije sarajevski, Gavrilo (1837), Kirilo (1837-1848), Agatangel 1848-1861); bio je vrlo dobar jerarh, potpuno je znao srpski i narod ga se i sad ugodno sjeća. Dionisije (18611865) također je bio dobar i poznat govornik kao i Dionisije II Ilijević (1865-1868), Paisije (1868-1871) i, po drugi put, Dionisije II (1872-1891).


1) Dabro-bosanska mitropolija.

Ovo su njezini mitropoliti:

Sava Kosanović (1881-1885), čovjek velike energije, iskren prijatelj crkve i naroda, borac s rimokatolicizmom i okupacionom vlašću, ali zbog svoga naglog karaktera iznenada dade ostavku. Znamenite su njegove okružnice sveštenstvu i narodu i zauzimanje za otvaranje bogoslovije[162] u Sarajevu (Reljevu). Njega je naslijedio

Đorđe Nikolajević (1885-1896) primjeran arhijerej, dobar organizator crkve, pravi otac sveštenstva i naroda i veliki dobrotvor srpsko-pravoslavnih škola i drugih ustanova.

Nikola Mandić (1896-1908) stekao je zasluga za ustanovljenje svešteničko-udovičkog fonda,[163] iako je bio za vrijeme burne avtonomne borbe, umio se je održati na visini svog poziva.

Evgenije Letica (1909-1920) bješe dobar pravnik, govornik i organizator; 1920. god. podnio je ostavku.

Petar Zimonjić, 1920. god. do sada.

2) Hercegovačko-zahumska mitropolija:

 

Leontije Radulović (bio je mitropolit samo od maja do oktobra 1888. g., jer je umro od tuberkuloze) učestvovao je u ustanku 1875. g. i bio zatočen u Murzuku (Fezan) za otomanske uprave, uvijek bješe rodoljub i javan radnik.

Serafim Perović (od oktobra 1888. g. administrator mitropolije, a kao mitropolit 1889-1903); i on je kao rodoljub bio prognan u Murzuk, a poslije povratka postade arhimandrit man. Žitomišljića.

Petar Zimonjić (1903-1920) otvorio je u man. Žitomišljiću 1913-1914. god. monašku školu. Poslije njegova premještaja u Sarajevo, ova eparhija je bila upražnjena nekoliko godina, dok na nju ne dođe

Jovan Ilić (1926. god. do sad) kao episkop.

3) Zvorničko-tuzlanska mitropolija:

Nikola Mandić (1892-1896), Grigorije Živković (1896 do 1911), Ilirion Radonjić (1911-1919), poslije koga su tom eparhijom upravljali nekoliko godina banjolučki mitropolit i šabački episkop, dok na nju ne dođe bivši nikšićki episkop Nektarije Krulj (1929. god. do danas).

4) Banjolučko-bihaćka mitropolija:

Evgenije Letica (1900-1908) i Vasilije Popović (1908. god. do sada). Bihaćka episkopija:

Venijamin Taušanović (1926 do 1929), episkop. Poslije njegova premještaja u Štip, tom su eparhijom upravljali do danas arhijereji: šibenički, tuzlanski i banjolučki.

Нема коментара:

Постави коментар

Читаоци

Основни подаци о мени

11000 Beograd,Marka Oreškovića 38, artpress@ptt.rs žiro račun 355-0003200199249-79 PIB 107765521 http://art-press.blogspot.com/